Kiši već danima. Suhač, koji često opravdava svoje ime, sada bi se mogao i nazvati Mokrač. Subota je 07. 06. 2008. Naizgled, po ničemu poseban dan. Ipak, njih četvero negdje se spremaju. Dva sredovječna bračna para, svako u svojoj kući ustaju već u pola četiri. Vani je tama. Ni ptice još nisu počele svoj jutarnji pjev. U zraku je vlaga. Nešto navješćuje još jedan kišni dan, a možda i ne, tako se bar nadaju. Obavljaju se zadnji poslovi. Rano jutarnja kava pa prikupljanje pripremljenih stvari za put. Malo sendviča, piće, preobuka (zlu ne trebalo), korpe, štapovi, nožići,... Pogled prema nebu i nijema molba - Pusti danas pa opet padaj. Kava je davno popijena, pa još poneki nervozno povučeni dim. -Što im je? - Kasne! -Ma sad će oni. Par minuta iza očekivanog stižu prijatelji i kreće se na put - Suhač, Knin, Gračac, Sveti Rok, Zagreb, Sv. Ivan Zelina i nakon malo priupitivanja mještana - ribnjak Mokrice (ime mu u svakom slučaju odgovara). Naime, danas je 6. međunarodna gljivarijada u organizaciji zagrebačkih gljivarskih društava. Uočavanje poznatih lica, pozdravi dobrodošlice, kratka razmjena iskustava, poneki zalogaj i čašica razgovora. Ljudi iz raznih krajeva Hrvatske, a opet svi kao jedna velika i složna obitelj. Neka društva iz Slovenije i BiH su izostala. Ima tu i poneka dobronamjerna primjedba - A zašto niste došli na naše natjecanje? Svi iščekuju pozdravni govor kao znak da se uskoro kreće u šumu. Društvo se razbija u grupe i grupice i svi užurbano odlaze u otkrivanje ljepote svijeta gljiva. Počinje kiša, zrak je težak. Po negdje u šumi jak smrad upozorava na blizinu stršaka. Grupe se susreću. Zaviri se malo u druge košare, pa opet dalje. Rijetki su se vratili prije dogovorenog vremena. Gljivarski kotlići su prepuni i nitko zasigurno neće ostati gladan. Stol za determinaciju puni se gljivama. Komentari, pitanja, objašnjenja. Pomalo se stvara red prema kotlovima. Stvaraju se nova poznanstva, razmjenjuju adrese i pozivi. Domaćini dodjeljuju priznanja. Još malo druženja i vrijeme je za povratak. Put je dug, a nikome se baš i ne žuri iako se već pomalo osjeća umor. Divno je biti s tim ljubiteljima prirode, bez one teške svakodnevnice, trke za materijalnim i sveprisutne politike. Baterije su pune i izdržat će do sljedećeg druženja.
